Blog Glazba 2.0 napokon na svojoj domeni!

Moj blog Glazba 2.0 – budućnost glazbene industrije preselio sam na domenu glazba20.com.

Od danas ova wordpress adresa više neće biti aktivna.

Novi socijalni ugovori između slušatelja i glazbenih kompanija

Umair Haque, internetski guru i savjetnik za pitanja weba 2.0 brojnih uspješnih startupa, u svom interview-u govori o problemima u kojima se našla glazbena industrija. Više o tome nakon Brzopoteznih vijesti.

Brzopotezne vijesti

• pročitajte više o temeljnim razlikama u vizijama menadžera grupa U2 i RadioheadI – Paul McGuiness (U2) bi P2P u sasijekao u korijenu, a Brian Message (Radiohead) misli da bi ga trebalo legalizirati
• Imeem, servis za legalno slušanje glazbenih streamova, grca u dugovima i jedva ga je spasila injekcija kapitala iz nepoznatog smjera. No, novac će vjerovatno biti dostatan za samo nekoliko dodatnih mjeseci održavanja na aparatima za održavanje na životu
• sudac u The Pirate Bay procesu nije prvi put presuđivao u procesima u kojima je njegova nezavisnost upitna. Je li riječ o klasičnom (uspjelom) pokušaju brze pobjede kakav se prakticira u velikom biznisu, kad se izlobira da sudi sudac koji ima “putra na glavi” kako bi presuda bila odgovarajuća?
• gubici Warner Music Grupe popeli su se na 67 miliona $. Veliki dio tih gubitaka rezultat je ulaganja u web stranice 2 lala i gore spominjani Imeem.
• Jérôme Bourreau-Guggenheim, francuski web designer, dobio je otkaz nakon što je poslao pismo francuskom premijeru u kojem protestira protiv pokušaja uvođenja zakona o tri prekršaja. Email je poslao s privatne adresa, ali iz ureda. Ovaj je slučaj podigao veliku prašinu u svim francuskim medijima.
• Ljudskoj gluposti nema kraja. U Americi je udruga koja štiti filmska prava u američke škole poslala uputu da profesori, umjesto ripanja DVD-a koje koriste pri edukaciji, radije potrebne programe i emisije snimaju video kamerama! Nemreš bilivit. Da nije tužno, bilo bi stvarno komično.

Novi socijalni ugovori između slušatelja i glazbenih kompanija

Umair Haque u svom interview-u iznosi zanimljivu tezu. On kaže da se glazbeni biznis oduvijek zasnivao na određenoj vrsti nepisanog socijalnog ugovora između slušatelja i glazbenih kompanija. Obzirom da je kod glazbe riječ o prodavanju doživljaja, kojeg ne možemo ocijeniti dok ga ne doživimo, u ovom je odnosu ključna riječ povjerenje. To je povjerenje dugi niz godina stvarano kroz velike i uspješne brandove koje danas znamo kao EMI, Universal, Sony Music i slično. Osim kroz te velike krovne brandove, povjerenje je bilo ugrađeno i  u manje labele koji su garantirali kvalitetu glazbe pod svojim zaštitnim znakovima.

U devedesetima se, uslijed enormnih profita koje je novi medij (CD) omogućavao, situacija bitno promijenila. Glazbene kompanije prestale su imati osjećaj da su ovisne o gore spomenutom socijalnom ugovoru, i počele su agresivno oglašavati glazbu i tretirati je kao bilo koji drugi proizvod na tržištu. Osim toga, novi je medij iskorišten za podizanje cijena i smanjivanje udjela koji su glazbenici imali od prodaje (pod izlikom novih digitalnih troškova i velike cijene prozivodnje CD-a u početku). Nakon samo nekoliko početnih eksplodirajućih godina, ove su cijene i omjeri postali potpuno nepravedni i samim tim neodrživi na duge staze. Dakle, s jedne strane imamo diskografe koji prestaju mariti za to je li glazba koju prodaju baš to što njihovi kupci žele – u smislu same glazbe, ali i formata i njihovih cijena. Vlada (opravdano) uvjerenje da je marketing duh iz boce koji može prodati svako govno. S druge strane socijalnog ugovora, tu su kupci koji tu glazbu ipak kupuju, jer nemaju druge, i zapravo su ucjenjeni, pa su sve nezadovoljniji. Sve češće kupuju mačka u vreći – album s par agresivno reklamiranih (relativno) dobrih singlova, i ostatak koji se uopće ne da slušati. Nakon godina takve prakse, ljudi postaju trajno nezadovoljni i povjerenje je izgubljeno. Prilikom svakog odlaska u glazbeni dućan, ljudi pažljivo preslušavaju, oprezno kupuju – socijalni je ugovor prekršen i ljudi se moraju sami snaći i gubiti svoje vrijeme na traženje prave glazbe.

S pojavom P2P tehnologije, ljudi počinju dijeliti glazbu kako bi odgovornost za eventualne promašaje u kupnji podijelili, i kako bi se barem u nekoj mjeri vratio nepovoljan omjer na vagi gore opisanog socijalnog ugovora. Takva metoda im stvarno počinje pomagati, i ljudi opet mogu doći do glazbe koje žele. Međutim, sad ju oni traže, umjesto da to rade ljudi u glazbenim kompanijama.

Upravo je zato, predlaže Umair Haque, vrijeme za novi socijalni ugovor, takav u kojem će se slušateljima priznati učestvovanje u glazbenom biznisu i koji će taj rad valorizirati. Slušatelji trebaju postati dio glazbene industrije, a ne samo njezini potrošači. Novac mora ići u smjerovima angažmana svih uključenih u proces distribucije glazbe, i to proporcionalno s njegovom veličinom.

Oni koji već neko vrijeme prate moj rad primijetit će da sam upravo to prije nekih mjesec dana predložio u svojoj prezentaciji Piramida glazbenog biznisa na putu od 2.0 prema 3.0.

Za one koje zanima moja glazba, evo jedne najave na mom blogu

http://zvonimirdusper.wordpress.com

Glazba na uzici

Šetajući jučer Tkalčom s našim novim malim psom, Kali, došao sam do nekih zanimljivih zaključaka. Pročitajte više o tome u mojem kratkom eseju pod nazivom Glazba na uzici.

Brzopotezne vijesti

Uf, danas ih je hrpa…

• ako niste to još primijetili, Google kod nekih pretraga pri dnu stranice nudi “Would you like a .torrent of that show?”. Čudno da ih nitko ne tuži zbog toga… Možda su malo prejaki?
• CBS, koji je prije 2 godine kupio Last.fm, sad je svoju radio diviziju ujedinio s radio divizijom Last.fm-a kako bi smanjio troškove i povećao efikasnost
• Awesome New Republic prvi je band u povijesti koji na isoHunt stranici velikim bannerom reklamira besplatno skidanje svojeg novog albuma na torrentima
• Parlament EU razmatra uvođenje jedinstvenog teritorija za licence za 27 zemalja kako bi olakšao razvoj internetskog medijskog biznisa
• Stickam, socijalna mreža koja spaja webcam i video streaming, objavio je StickamAPI za poslovne korisnike, koji omogućuje korištenje tog servisa na vlastitim stranicama
• Veliki diskografi kukaju zbog malih prihoda s MySpace-a uprkos ogromnog broju posjeta stranicama
• eYouGuide nudi službene informacije o pravnim definicijama vezanim uz autorska prava u zemljama EU, dok komisija za potrošače traži jedinstvenu definiciju privatnog kopiranja.
• Uprkos najavljenom prestanku s tom praksom, RIAA u Americi nastavlja s tužbama protiv pojedinaca koji dijele glazbu na internetu, i tvrdi da mora optužiti sve koje je do sad uhvatila “s prstima u medu” (hm… uopće ne funkcionira ova metafora, naime, RIAA tuži samo one koji zapise dijele, a ne one koji ih skidaju… )
• Last.fm je lansirao Visual Radio koji bi trebao ljude duže zadržavati na njegovim stranicama. Čini se da baš i nije ono što bi trebao i mogao biti…
• eBay i udruženi LiveNation i lanac hotela Fairmont otvorili su online glazbene dućane s DRM-free glazbom
• Francuski three-strike zakon o izbacivanju prijestupnika s interneta nakon tri uzapstopna prekršaja oštro je osudilo čak 88% zastupnika EU parlamenta
• suvlasnik Twittera izjavio je da Twitter nije na prodaju (barem zasad
• dobra vijest za Ningovce – od sad imate na raspolaganju brdo novih pluginova ostvarenih uz pomoć otvorene app platforme
• poznati USA band The Jonas Brothers bit će prvi koji će kampanju za novi album započeti na Facebook-u
• praksa Facebooka da blokira neke interne email poruke suprotna je američkom zakonu

Glazba na uzici

Od nedavno u našoj obitelji imamo novog psećeg člana – malu, neodoljivu šnaucericu Kali.

Kali, patuljasta šnaucerica

Danas sam je prvi put učio šetati s lajnom oko vrata. Naš drugi pas, Zara, nikako ne podnosi lajnu i nema šanse ni da mrdne kad osjeti da je nešto guši. Zbog toga je silom prilika postala svjetski prvak u držanju – može biti doma sama cijeli dan i ne napravi ništa što ne smije.

Na ovom blogu neću puno filozofirati o slobodi (možda ću jednom prilikom ovu temu malo proširiti na mom osobnom blogu). Ali, dok sam je tako šetao – što joj je išlo genijalno, i sve je obavila i na lajni – razmišljao sam o tome kako je to odlična metafora za bolje sagledavanje nekih pitanja vezanih uz Glazbu 2.0.

Naime, zadnjih dana imam zanimljivu prepisku s nekim kolegama koji predvode Creative Commons front u našim krajevima. Ona me je potaknula na ideju da probam nekako neke moje osobne pogleda na ova pitanja pojasniti.

Pas na uzici? Krenimo redom:

1. Pas nije vuk. Pas je biće koje je prilagođenu suživotu s čovjekom. U onoj mjeri u kojoj možemo govoriti u tim terminima, pas je sretan kad su njegovi vlasnici zadovoljni i sretni njegovim ponašanjem i kad su njihovi odnosi složni i puni ljubavi – tj. kad je pas integriran u ljudsku zajednicu.
2. Pas ne mora biti integriran, ali kao pas – koji nije divlja životinja iz prirode – želi biti integriran. Negdje sam pročitao da je suživot čovjeka i psa počeo, osim očitih i banalnih razloga, i razmjenom hrane za tjelesnu toplinu. Naime, pas je prirodno uvijek nešto topliji od čovjeka, a čovjek je prirodno bolji i sposobniji lovac od psa (tj. nekad je bio .  Evo ti hrane, a ti dođi tu da se stisnemo i zajedno zagrijemo. Dakle, riječ je o odnosu u kojem obje vrste nešto žrtvuju radi zajedničke dobiti.
3. Da bi pas bio integriran, za njega je povoljno naučiti neke socijalne vještine – obavljati svoje stvari gdje treba i kad treba, imati mirnu narav i ne raditi frku, slušati gazdu koji bolje od njega kuži je li pas u opasnosti, i, naravno, hodati na uzici. Ne volim pse na uzici, i super se je s psom što više šetati bez uzice. Ali, ona je ponekad neophodna, i pas bi morao znati kako se hoda na uzici.

Zaključak: za psa je povoljno da zna hodati na uzici i da shvaća korist od toga, i da ne radi frku ako ga se stavi na uzicu, jer što radi manju frku, to je zapravo slobodniji, i to je veća šansa da će ga čovjek sve ćešće puštati da ide (skoro) kud želi.

Svaki čovjek sam odlučuje želi li se integrirati u društvo, ili biti sa strane. Ali treba biti svjestan da su napredne tehnologije kojima se koristi tekovina društva, ovakvog kakvo je, sa svim slabostima. I ne samo to, ona su tekovina upravo ovog groznog eksploatatorskog kapitalističkog sustava koji ubija slobodu komuniciranja i stvaranja. Dakle, ako ste dosljedni – idite u šumu, svirajte didgeridoo, djembe i eventualno gitare. Meni je to genijalno, i potpuno kužim i podržavam ljude koji tako žive. Iskreno, volim tehnologiju i vjerujem da nas ona oslobađa. Volim napredak i spreman sam na žrtve koje su potrebne da bi se on nesmetano odvijao. Ali riječ je o odluci.

Ako netko ipak odluči biti dijelom ove civilizacije, ovakve kakva je, dobro je (za njega!) da ima određene socijalne vještine, i jedna je od njih “hodanje na uzici”. U kreativnom smislu, to znači da mora ograničiti svoju slobodu u određenoj mjeri kako bi zajednički suživot bio moguć. Autorska prava su upravo to, uzica oko vrata korisnicima autorskih djela. Autorska prava kažu: Ne! Ne smiješ tamo! Zašto? Zato što ako odeš tamo, i ako netko drugi ode tamo, i ako još netko ode tamo, onda sustav prestaje funkcionirati, i odjednom je na ulici totalna frka. Psima je super, baš ih briga, oni laju jedni na druge, skaču, igraju se, ali – to više onda nije ulica, nego pseće igralište.

Metafora na sličan način vrijedi i za odnos glazbenika i njihove glazbe. Ako želimo da glazba bude sretna i uklopljena u zajednicu, moramo joj prenijeti neke socijalne vještine. Staviti glazbu na uzicu znači sačuvati jedan dio kontrole nad njom kako bi ulica (čitaj: glazbeno tržište) ostala ulica, a ne igrališe pasa. Višak slobode, vjerujem, ne stvara nužno i sretniji svijet. Sve ima svoju pravu mjeru, pa tako i sloboda. Koja je to mjera? Po meni, glazbu treba osloboditi konvencija koje su nametnuli fizički formati. Ali, treba joj ostaviti dignitet umjetničkog djela, treba naći način da ostane ili se čak poveća poštivanje truda i vremena koje je uloženu u njezino stvaranje. Nije riječ samo o novcu, nego najviše o poštovanju, kvaliteti koja je u suvremenom društvu sve rjeđa. Gomila glazbe na hardovima sliči mi iskreno na stajsko gnojivo. Koliko nam uistinu znači jedna o tih 20,000 pjesama? Obilje stvara oholost, i moramo se nekako naučiti čuvati toga.

Dakle, ljudi oko Creative Commons licence u hrvatskoj, moj vam je savjet – nemojte odbiti niti kune koju možete zaraditi ako prijavite vaše pjesme u HDS-ZAMP. Naravno, dobro razmislite što ćete prijaviti, a što ne, ali ukoliko u hrpi love tamo ima i nešto za vas, a vi to ne skupite, ta će lova ići direktno u ruke vašim najljućim neprijateljima To je kao s glasanjem. Lakše je ne glasati, jer tako izbjegavamo odluku i osobnu odgovornost za stanje stvari, i pravimo se “da se to nas ne tiče”. A cijelo to vrijeme koristimo visoku tehnologiju (računala, internet i mobitele) kao da to nema veze jedno s drugim. Wake up. Nema jednog bez drugog, možemo se samo praviti da ima, ali vjerujte mi – nema. To su dvije strane novčića, Yin i Yang.

Legalizirajte se i pristanite na konvencije, jer pametniji popušta. Ali zadržite ideale u svojoj nutrini, i tražite slabe točke sustava. A onda, iznutra, iz legalne i lokalne pozicije, rujte i kopajte, problematizirajte, napadajte, ispitujte granice i promijenite ovu našu zatucanu sredinu, umjesto da stvarate male zatvorene oaze, u kojima su utopistički i  nerealni stavovi i pogledi na svijet jedino održivi. Oni koji prate moj rad znaju da ovo pričam iz vlastitog iskustva, i s velikom dozom simpatije i ljubavi prema underground i open source kulturi.

S druge strane, samo se na vlastitim greškama uopće može nešto i naučiti. Baš kao što je rekao Vlado Dzihan (Dzihan & Kamien) kad smo mu Eddy i ja pokazali naš prvi diskografski ugovor: Potpišite to, zajebite se, to vam je moj savjet.

Bilo kako bilo, moja je poanta  – ne može se uzeti i prihvatiti kao stvaran i ispravan jedan dio stvarnosti koji nam se sviđa, a ignorirati i minorizirati neki drugi dio koji nam ne paše. To je guranje glave u pijesak. Stvarnost je JEDNA. Internet ide u paketu zajedno sa mega korporacijama. Michio Kushi, vodeće ime makrobiotičke zajednice, rekao je jednom prilikom da je McDonalds jedina tvrtka koja bi mogla u samo nekoliko dana cijelom svijetu ponuditi zdrav i kvalitetan obrok.

Svijet nije crno-bijeli, ali postoje neke odluke koje su ili-ili, a ovo je jedna od njih. Uzmi ili ostavi. Šuma ili grad. Naravno, mi možemo i moramo svojim djelovanjem mijenjati tu našu usranu civilizaciju u kojoj zapravo ništa ne štima. Ali to možemo i moramo samo iz nje, ne izvan nje. Znam, teško je, i smrdi, i nije uopće fora, i nije ono što sam htio u pubertetu.

Da netko ne bi ovo krivo shvatio – volim Creative Commons, i koristim taj oblik licence za neke moje radove jer mi omogućuje neke stvari koje inače ni bih mogao ostvariti (npr. besplatno spremanje glazbe online na Internet Archives, korištenje Flickr-a, i drugo). Ali mislm da je Creative Commons inicijativa zastarjela i da nije dovoljno radikalna da stvarno promijeni stvari, već služi zapravo samo kao zakrpa ili flaster koji pokriva smrtonosnu ranu već gotovo potpuno mrtvog sustava stvaranja, distribuiranja i konzumiranja kreativnih djela.

Uzlet “Kulture sudjelovanja”

Obzirom na malo zatišje u oceanu vijesti iz svijeta Glazbe 2.0, odlučio sam vam predstaviti još jedan mali preview iz knjige. Riječ je o poglavlju pod nazivom Uzlet “Kulture sudjelovanja”.

Možete ga slobodno skinuti ovdje: glazba-20-cc-pdf-izdanje-preview-ii

Ovo je poglavlje pisano prije skoro 4 godine, ali još je uvijek u potpunosti aktualno – posebice u Hrvatskoj

Brzopotezne vijesti

• RIM Blackberry raste, i to naročito novi Curve – dok je udio u ukupnoj prodaji smartphone-a u SAD  za iPhone i Palm pao za po 10%, Blackberry je narastao za 15% na čak 50%! Neki kaži da će iPhone pokopati glupa politika nedozvoljavanja prodaje glazbenih aplikacija u App Storeu kako bi se zaštitio glazbeni dućan koji još uvijek odlično posluje. iTunes store je postavljen na klimavim nogama, i čelni ljudi kompanije Apple to dobro znaju, pa žele kravu izmusti što više dok je živa.
• 5 načina na koji klasični mediji postaju socijalni - Widget TV, Odabir glavnog urednika, Novine na YouTube-u, Pisci najavljuju knjige na YouTube-u, Literatura u 140 riječi
• pogledajte odličnu prezetaciju The Future of Selling Gerda Leonharda predstavljene na sajmu eCom u Berlinu
• Live Nation, glazbena kompanija koja dobro zna gdje ima novaca u glazbi, objavila je da ovog ljeta organizira 6700 koncerata u 35 zemalja.
• Jimmy Eat World napravio je odličan posao s Twitter kampanjom za novi album. Prema jednom istraživanju, čak je 20% ljudi album kupilo jer su za njega čuli baš na Twitteru
• Nakon što je otkriveno da Google i Apple dijele dva člana uprave, američka komisija za trgovinu ispituje zakonitost njihovog  tržišnog odnosa
• Cinram, jedan od najvećih svjetskih proizvođača CD-a i DVD-a, prijavio je pad prodaje od 33% uz gubitke od preko 22.3 miliona $

Mali poklon

Za vjerne posjetitlje bloga Glazba 2.0 evo i malog poklona iz moje privatne kolekcije – mp3 pjesme Playaz United koju sam napravio za predstavu “Tramvaj zvan želja” (režija: Ivan Leo Lemo, Dramsko kazalište Subotica). Sviraju: Janko Novoselić – bubnjevi, Elvis Penava – gitara, Goran Rukavina – bas, Zvonimir Dusper – Wurlitzer električni klavir. Snimano 2007, uživo u Sumosonic studiju, Krvavi most 2. Pjesma je inače kasnije korištena i u filmu “Vidimo se u Sarajevu” autorice Vanje Sviličić.

Osam posebnosti koje će u svijetu besplatne glazbe zadržati vrijednost

Brzopotezne vijesti

• Spotify trenutno ima 3,586,179 pjesama, 319,106 albuma i 264,461 izvođača. Čini se pristojno, no, samo za usporedbu, Amazon ima8,235,303 pjesama iz 748,112 albuma – dakle, više nego dvostruko više. To znači da u katalogu servisa Spotify postoje još nekoliko većih rupa
• Novi Sveti Gral nezavisne glazbene industrije je direktna prodaja slušateljima. Nekoliko kompanija (Topspin, Bandcamp, Fan Mail Marketing) nudi alate za postizanje zapaženosti na internetu koja je ključna u ovom procesu.
• Apple je odbacio aplikaciju grupe Nine Inch Nails iz svog dućana! Navodno je do toga došlo zbog eksplicitnog teksta pjesme The Downward Spiral koja se inače normalno može kupiti u iTunes dućanu. Dečki su vrlo ljuti, moglo bi se reći da su popiz… S razlogom, jer riječ je o potpunom licemjerju i, najvjerovatnije, pokušaja Applea da uspori proces bježanja velikih izvođača iz iTunes dućana u dućan s iPhone aplikacijama. U takvom razvoju događaja, Apple ne može kontrolirati distribuciju glazbe i gubi direktan kontakt s potrošačima. Bez obzira na razloge, ovakav razvoj događaja je prilično jadan za jednu tako cool firmu.

Kad je glazba besplatna, što se još uopće može prodati?

Kevin Kelly u svom odličnom blogu Bolje od besplatnog iz 2008. navodi osam posebnih kvaliteta koje vaše djelovanje može imati, a koje će publika i dalje rado plaćati:

1. Neposrednost – prije ili kasnije, moći ćete nabaviti besplatnu kopiju svega što god poželite. Ali najfriškije izdanje direktno u vaš mailbox, prije nego što su ostali uopće čuli za njega? Hm…
2. Personalizacija – snimka koncerta možda i nije nešto previše vrijedno. Ali što ako kad bi taj koncert bio tako zvučno uređen, da zvuči kao da je odsviran baš u vašoj sobi, tu, za vas?
3. Interpretacija – software je besplatan, ali korisnička podrška je skupa… Tako nešto je moguće i sa glazbom. U razdoblju pomiješanih žanrova, dobro će doći podrška autora koji jedini znaju što je zapravo to što oni sviraju. Možda zvuči bizarno, ali meni je potpuno zamislivo! Čavrljanje s ljudima o mojoj glazbi je ionako nešto što stalno radim.
4. Pouzdanost – kako možemo sigurno znati da je zapis na koga smo naletjeli na netu stvarno pravi i najbolji zapis naše omiljene pjesme? Jedino ako dolazi direktno od umjetnika!
5. Tjelesnost – u vremenima informacijskog obilja, tjelesna prisutnost sve je skuplja. Glazba će možda i biti besplatna, ali koncerti uživo bit će traženiji nego ikada.
6. Patroniranje – ljubitelji glazbe ŽELE platiti glazbu. Ali, trebaju osjetiti da ju kupuju od nekoga tko vrijedi kao osoba, tko ih negdje vodi, i tko svoju glazbu naplaćuje razumno. Primjer Radioheada je to zorno prikazao.
7. Dostupnost – tko još želi gigabyte glazbe za koju stalno strahuje? Kako uopće backupirati sve te skinute pjesme? Sve će se više tražiti streaming, i to direktno od umjetnika.
8. Lakoća nalaženja – kako naći baš onu pravu stvar u moru ostali? Tako da se dobro držite onih čija vam se glazba jednom svidi, i da uđete s njima u trajan odnos povjerenja.

U kratko, prodajte ono što se ne može kopirati!

Strange Attractor

Desert na kraju – moj neobjavljeni album Strange Attractor iz 1997. Jes da je star, i jes da je tehno, ali moram priznati da i dalje ima u njemu nečega… Danas radim neku potpuno drugačiju glazbu, što ćete uskoro imati prilike i čuti Ali odlučio sam sve svoje rane radove staviti na Internet Archive i pustiti ih u svijet…

Molim vas samo da, u onoj mjeri u kojoj vam se da, ovaj album širite tako da linkate ovaj blog umjesto da prenosite download link ili same pjesme (direktno ili torrentom). Nije da ću se ljutiti, ali bilo bi mi drago da mi još koje gladne oči nalete na blog. Pala na hvažnji.

Ovdje je stream cijelog albuma, čisto da vidite o čemu se radi kako ne bi gubili vrijeme na skidanje nečega od čega vas (samo) bole uši

Ovdje možete preuzeti cijeli album Strange Attractor u mp3 formatu kao .zip file.

Neke će ljude možda ovo podsjetiti na mladost i lude dane s kraja prošlog stoljeća… pozdrav ekipi s prvih velikih (i malih) partya! Space Agressor je još tu negdje u nama

Više od 100 ljudi čita ovaj blog! Puno vam hvala :)

Upravo sam saznao da je danas blog Glazba 2.0 pročitala 101 osoba do trenutka u kojem ovo pišem.

Puno vam hvala! Nadam se da vas neću iznevjeriti u daljnjem radu. Obzirom da mi se čini da ova WordPress platforma odlično funkcionira, vjerujem da ćete za nekoliko dana napokon moći skinuti i moj besplatan PDF prijevod izuzetne knjige Glazba 2.0 Gerda Leonharda!

A sutra, naravno – nova porcija vijesti i (možda) neka moja (više ili manje) pametna.

Besplatna glazba – glazba koju nitko ne želi posjedovati

Evo me na novoj blog platformi. Uživam

Od sad će generalni format bloga biti – na vrhu brzopotezne vijesti za one koji su nestrpljivi i/ili nemaju vremena i/ili ih jednostavno ne zanima moje trabunjanje, nego im samo treba quick fix.

U nastavku će (uglavnom) biti neki moj tekst vezan uz problematiku Glazbe 2.0.

Inače, danas se snimamo (sumosonic.tv – Tomo In der Muhlen, Tin Ostreš, Koolade i moja malenkost) za InMagazin Nove TV vezano uz veliki međunarodni projekt (snimanje ploče američkom glumcu Haroldu Perinneau). Kad saznam kad to ide, javim, a vjerovatno ćemo to strpati i na YouTube ovih dana!

Brzopotezne vijesti

• u USA kreće žestoka borba protiv DRM-a zbog niza situacija u kojima je on neprimjeren (zaštita uređaja od neovlaštene upotrebe, zaštita filmova s online autorizacijom itd)
• Digital Summit 2009. otvoren govorom inspiriranim poslovnim modelom grupe Nine Inch Nails
• pokrenut je novi online glazbeni dućan thinkindie.com (pročitaje više)
• Kanada je došla na crnu listu trgovačkog suda SAD-a zbog povrede autorskih prava i tako se pridružila Rusiji i Kini.
• Coldplay je odlučio novi live CD davati besplatno na svojim stranicama za download, a na koncertima kao CD
• Green Day svoj novi album predstavlja eksluzivno u Rhapsody online dućanu
• Mixcloud je odličan novi servis za stvaranje vlastitih radio stanica i prezentaciju audio sadržaja
• Među 18 YouTube video zapisa koje je pogledalo više od 100,000,000 ljudi čak je 8 glazbenih video spotova (od toga tri u vlasništvu Universala – možda zato mi hrvati više ne možemo gledati te spotove na YouTube-u? Dečki, dajte dogovorite te licence više, vrijeme leti
• Obavezno pogledajte odličan govor suosnivača Googlea Larry Pagea o tome kako je nastao najveći online biznis! Ovdje je transkript. U videu postoji problem sa zvukom, nije do mene
• pjesma You, me and buorgeoisie indy grupe Submarines postala je mainstream hit zahvaljujući novoj kampanji za iPhone 3G. Ono što je zanimljivo je da je pjesma zapravo antikonzumeristička… kad se pažljivo posluša. Ali tko danas ima za to uopće vremena?
• Napokon nešto barem u ideji pametno što se tiče odnosa vlasti i autorskih prava: Vlada Novog Zelanda odlučila je ponovno napisati cijeli zakon o autorskom pravu!

O trajnoj i jednokratnoj glazbi

Kyle Bylin, jedan od urednika odličnog blog portala posvećenog budućnosti glazbe i glazbene industrije Hypebot, napisao je odličan blog pod nazivom “Besplatna glazba – glazba koju nitko ne želi posjedovati”. U njemu je odlično primijetio jednu bitnu poantu vezanu uz pitanja kojima se bavi ovaj blog. Ukratko – Kyle kaže kako smo svi mi stariji, koji se sad odjednom bavimo tim promjenama u glazbenoj industriji, odrasli u svijetu u kojem je bilo propisano da je glazba nešto što se posjeduje da bi se moglo u njoj uživati.

Da, postojao je radio, međutim, svi smo mi imali i svoje kolekcije na koje smo bili jako ponosni. No, obzirom na prirodu odnosa ljudskog sazrijevanja i odrastanja, i glazbene (ne)kulture, naše bi glazbene kolekcije vrlo često bile prepune albuma koje smo slušali samo par mjeseci, a kasnije su kupili prašinu – i to naročito ako smo si tako nešto mogli priuštiti. Potpuno je jasno da smo htjeli imati kao svoje nešto što ćemo poslušati i nakon par godina, ali, stvarno, zašto smo htjeli posjedovati nešto što ćemo slušati samo par mjeseci? Zato što je kultura slušanja glazbe to potencirala, a uostalom, nije postojala niti tehnička mogućnost za neki bolji sustav  distribucije.

Riječ je, zapravo, o prevari glazbene industrije kojoj je jednostavno došao kraj.

Glazbeni profesionalci jako dobro znaju razliku između pomodnih, jednokratnih pjesama – pritom ne mislim samo na komercijalu, nego općenito na princip potrošne glazbe, one koja postoji samo da bi utažila našu trenutnu glad za nekim novih glazbenim žanrom, dok zapravo ne sadrži dovoljno originalnosti i karizme da bi opstala dulje od trenda na čijem je valu izašla. Uostalom, ako se maknemo od teritorija glazbenih snimki, i pogledamo kako je na širem polju glazbenog izdavaštva (publishing) i autorskih prava, razlika je puno očiglednija. Postoje pjesme koje su nama glazbenicima penzija, i za koje ćemo jako dugo dobivati makar po neku kunu od ZAMP-a, i one druge, za koje dobijemo što dobijemo u godini izlaska, i poslije ih više nikad ne vidimo na isplatnim listama. I sad se moramo zapitati – je li stvarno OK da te dvije kategorije pjesama imaju isti status u distribuciji? Jer, priznajmo si, ove jednokratne pjesme ljudi zapravo uopće ne žele posjedovati, žele ih samo slušati neko vrijeme i onda što lakše i bezbolnije zaboraviti. One druge, stvarno vrijedne, ljudi baš žele imati za sebe, i biti sigurni da će ih moći sasvim sigurno poslušati bilo gdje i bilo kad, i da će im ponekad čak biti dosta primiti u ruke taj fizički nosač zvuka i sjetiti se svega uz što ih ta pjesma veže.

Blog završava s činjenicom koja udara točno u glavu problema. Dok se nama starijima čini kako živimo u uzbudljivom vremenu u kojem se sve mijenja, onima mlađima, koji neopterećeni uspomenama vide neki stvarniji svijet, izgleda kao da se sve već promijenilo.

I, moramo to jednostavno prihvatiti, oni su u pravu, a ne mi. Ne postoji put nazad, niti će nam itko dati ruku i pomoći da stvari radimo na stari način. Dakle, glavu gore i jurimo naprijed, pa kud stigli, stigli. Baš kao ja i moj stari frend Chupi u Indiji kad smo skužili da Lonely Planet ne funkcionira. Gledaj pažljivo oko sebe i bit će ti jasno kud moraš dalje.

Naplata streaming slota

I tako mi je palo na pamet da postoji jedan bitno drugačiji model naplaćivanja korištenja glazbe na internetu, a kojeg dosad nisam primijetio. Ukoliko je netko čuo za tako nešto, molim ga da mi to prijavi kako ne bih otkrivao toplu vodu.

Naime, ono što mi realno koristimo prilikom slušanja glazbe je bandwith. Bandwith košta i nije besplatan. Flat rate je divna stvar, ali s njegove druge strane leži naplata uploada i bandwitha. Da bi vi nešto skidali ili slušali, netko to mora vama slati, i njega to košta konkretne novce (osim u P2P mrežama, ali to je već jedna potpuno drugačija priča o kojoj ću drugi put). No, idemu prema svijetu u kojem će glavni način slušanja glazbe vrlo brzo postati streaming direktno u browser, ili na nove iPode, mobitele, u aute…

Moj je prijedlog: Naplata streaming slota. Što to znači? Mi kupimo jedan streaming slot – kako i po kojim komercijalnim uvjetima, u ovom trenutku nije presudno. Važno je da je prilično jeftin. Taj jedan naš streaming slot znači da mi možemo slušati glazbu s nekog servisa na kojem su pohranjene glazbene snimke koje nas zanimaju. Činjenica da smo vlasnici tog slota znači da imamo garanciju da ćemo glazbu moći slušati uvijek, bilo kad i u svakom trenutku. Od glazbe sa servisa napravit ćemo svoje playliste i vlastitu radio stanicu, i slušali koliko god želimo. Pružatelj usluge mora imati tehničke mogućnosti taj slot dodijeliti samo nama, i ne smije ga koristit za prijenos glazbe nekom drugom – osim ako to mi dopustimo. Ali, preko jednog slota može se slušati samo jedna pjesma u jednom trenutku. Ujedno, log file tog slot sadržavao bi i našu playlistu od koje bi se radio izveštaj potreban za dijeljenje tantijema.

Zašto je ovaj prijedlog interesantan (ili mi se samo tako čini? Ako individualac želi slušati glazbu, to ga košta neku lovu i to je to, on sluša svoj radio. Ali, ako neka tvrtka želi imati glazbu kao servis vezan uz svoje proizvode – mora uzeti onoliko streaming slotova koliko je potrebno da posjetitelji imaju ugodan doživljaj, tj. da nema zagušenja. Ako stranica ima 5,000 posjeta, trebat će joj npr. 1000 slotova, no ako se uključi tisuću i prvi slušatelj, morat će pričekati da netko prestane. Slotovi se mogu dinamički raspoređivati, ali će uvijek predstavljati ograničenje u smislu istovremenog slušanja.

Ovakav način naplate slušanja streaming glazbe, po meni, prebacuje rampu za plaćanje na pravo mjesto i uvodi potrebne nove definicije javnog i privatnog prostora. Vrlo jednostavno – gdjegod je dovoljan jedan streaming slot, riječ je o privatnom korištenju. No, ukoliko je nekome potrebno više slotova, jasno je da je riječ o javnom korištenju.

Ovo ću razmišljanje ovih dana još malo razrađivati, pa kad ga konkretiziram postavit ću neku prezentaciju.

Blog Glazba 2.0 prešao na WordPress platformu

Nakon što sam po pedeseti put vidio glupu reklamu za nepotreban proizvod preko bloga kojeg se stvarno trudim redovito održavati, a ostao je potpuno nezapažen na home stranicama našeg slavnog blog portala blog.hr, pomislio sam: piše li meni na čelu “kreten”?

Kad sam kretao u ovu avanturu, Gerd (Leonhard, autor knjige Music 2.0) rekao mi je da je za blogiranje najbolja platforma WordPress. Ali, nekako sam mislio, “Mi Hrvati”, i te spike, pa hajde da to napravim na našem portalu, možda me netko tamo nađe tko inače ne bi naletio na ovaj blog. No, činjenično je stanje – blog.hr je loša i zastarjela platforma, sadržajem u potpunosti podređena anonimnim ubijačima vlastitog slobodnog vremena. Apsolutno nemam ništa protiv toga, i genijalno mi je da to imamo. Ipak, ovo čime se ja bavim smatram ipak nekom nijansu profesionalnijom formom – ipak je barem riječ o području u kojem stvarno i jesam profesionalac, a to je glazbena industrija – pa sam odlučio napokon napraviti pravu stvar i blog prebaciti na wordpress platformu.

Tako sam riješio ne dvije, nego barem šesnaestak muha jednim udarcem, jer je ova platforma toliko moćna da mi se čini da ću u njoj napraviti svoj cijeli web s koji otežem već neko vrijeme. Jer, treba mi nešto jednostavno, a lijepo i funkcionalno, povezano sa socijalnim mrežama kao što su Twitter i Facebook, RSS pametno, multimedijski osnaženo – a sve je to WordPress.

Toliko u ovom noćnom javljanju, a sutra ujutro vam na tanjure serviram novu porciju Glazba 2.0 vijesti, koje su sve zanimljivije i zanimljivije… naime, uspio sam se probiti do prvih ruku i tako naletjeti na odličan portal Hypebot. Većina vijesti koje sam do sad prenosio dolazile su upravo s te stranice, ali preko drugih sakupljača i selektora, kao što su Ars Technica i Mashable, čiji je vidokrug širi i općiji, dok se Hypebot bavi isključivo glazbom u svijetu novih tehnologija.

A sad mogu napokon mirno na spavanje

P.S. E da, sad se ne trebate ulogirati da ostavite komentar, pa se nadam da će vam to tu i tamo pasti na pamet – što god vam palo na pamet…